Glazbeni kaleidoskop

Te vrele večeri 15. srpnja jubilarni 70. put otvoreno je Splitsko ljeto na Peristilu – trgu ispred splitske prvostolnice Svetog Dujma koja je sagrađena uz predvorje Dioklecijanove palače. Čudesan spoj trenutka i prostora, pregrijanog kamena višeslojnog spomenika mediteranske kulture stopio se sa scenskom izvedbom scenske kantate Carmina burana Carla Orffa. Premda se većinom izvodi koncertno, djelo je zamišljeno, kako se u nazivu žanra i precizira – scenski. Tako je i praizvedeno 1937. u Frankfurtskoj operi, uz veliki trijumf skladatelja koji je svojem izdavaču tada izrekao povijesnu rečenicu: „Sve što sam do sada napisao i što ste, nažalost, objavili, možete sada baciti. S Carmina burana počinju moja sabrana djela“.

Scenska kantata Carmina burana otvorila je jubilarno Splitsko ljeto / Snimila Nemi Bulat

Doista, Carla Orffa svijet prepoznaje po djelu koje su u novije doba dodatno proslavile filmska industrija i medijska umjetnost. S jedne strane popularnost kao mamac za publiku, s druge festivalska tradicija, ove su četiri izvedbe bile dijelom sveukupno pedesetak događaja ovogodišnjeg jubilarnog festivala koji je na jedan dan zakašnjelom otvaranju donio svoju prvu i posljednju glazbeno-scensku premijeru. S obzirom na visoku okruglu obljetnicu festivala Splitsko ljeto, ne čudi izbor naslova: upravo je to djelo dosad najčešće izvođeno na ovome festivalu, što scenski, što koncertno, kako je to najčešće slučaj i u širim hrvatskim izvođačkim okvirima. Šteta, jer organizatori svaki put plaćaju istu visoku naknadu za autorska prava, kao da postavljaju operu ili balet, a scenski prikaz satiričnih i lascivnih napitnica srednjovjekovnih vagabunda svakako je atraktivan za redateljsko oblikovanje, dramsku napetost i u konačnici – publiku.

Duga tradicija izvedbi na Splitskom ljetu krenula je već na drugom festivalskom izdanju davne 1956, što je bila prva izvedba ovog remek-djela u Hrvatskoj. Scenska je kantata tada izvedena koncertno, isto na Peristilu, pod ravnanjem osnivača Splitskog ljeta i autora festivalskih fanfara – Silvija Bombardellija. Najljepši glazbeni trenuci povijesti festivala jesu scenske izvedbe djela pod ravnanjima velikih hrvatskih dirigenata Nikše Bareze i Vjekoslava Šuteja. Stoga je iznenadio izbor novog vodstva Splitskog ljeta da za ovu slavljeničku Carminu buranu angažira dirigenta mlađe generacije, Ivana Huta. Premda je rođen u Splitu, bio je to prvi njegov angažman na Splitskom ljetu i nije mu se bilo jednostavno naći u specifičnostima ansambla splitske Opere na nezahvalnom nekazališnom prostoru Peristila. No, uzeo je vrlo brza, briozna tempa kojima je nastojao oživjeti duh djela i njegova autora, a za najbližeg suradnika imao je idealnog partnera, kolegu dirigenta Vetona Marevcija koji je pripremio zbor.

Kao dugogodišnji član i umjetnički voditelj Akademskog zbora „Ivan Goran Kovačić“ svojedobno u Zagrebu, Marevci je nebrojeno puta pripremao izvedbe Carmine i djelo izvrsno poznaje iznutra. Ono po čemu ćemo pamtiti ovu u cijelosti uspjelu produkciju jest redateljsko rješenje Poljaka Mihała Znanieckoga kojega splitska publika pamti po nagrađivanoj produkciji opere Mefistofele Arriga Boita 2014, nakon čega je isti redatelj u Rijeci i Zagrebu radio na koprodukciji opere Evgenij Onjegin Petra Iljiča Čajkovskoga. Pod tekstove srednjovjekovnih vagabunda, opata i studenata podmetnuo je radnju u stilu filma Noć u muzeju i povezuje djelo s našim mjestom i vremenom. Naime, poznati je holivudski blockbuster snimljen prema slikovnici hrvatskog ilustratora Milana Trenca iz 1993.

S druge strane, masovni turizam u gradu pod Marjanom iznjedrio je nebrojene situacije u kojima prezaposleni turistički radnici kolabiraju uslijed afričkih vrućina. Tako glavna uloga u priči, sjajan zagrebački prvak i bariton Ljubomir Puškarić u prvoj sceni prije nego što započne glazba vodi turiste, fotografira ih, a kad oni odu, liježe na klupu i tone u san.

Cijela je predstava s oživljenim kipovima ustvari njegov životni flashback pred smrt koja će nastupiti u završnom prizoru brutalnog povratka u stvarnost dolaskom hitne pomoći. Susreće se sa ženskim idealom, Venerom, koju smo prvi put čuli obojanu tamnim bojama čuda od soprana Poljakinje Marceline Román, dok je za svijetle iskričave zvukove bio zadužen pečeni labud, ovdje kao sam Đavao u spektakularnoj dijaboličnoj kreaciji kontratenora Franka Klisovića. Uz vrhunske orkestralne boje, bio je to pravi glazbeni kaleidoskop koji je izmamio pregršt emocija u publici na tribinama, ali i pred malim ekranima gdje je prijenos pratio majstorski prepjev stihova što ga je svojedobno za jednu izvedbu bio napravio pokojni akademik Tonko Maroević.